Tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj od 1991. do 1995.godine izgubljeni su brojni ljudski životi i uništeni mnogi gradovi, no često se zaboravlja na devastiranu i potpuno uništenu ili izgubljenu kulturnu baštinu, ponajviše na knjižnu građu. Važno je spomenuti kako mnoge knjižnice diljem Republike Hrvatske još uvijek nisu uspjele povratiti izgubljene dijelove svojih fondova, a u mnogim krajevima knjižnice su u cijelosti zapaljene ili uništene, a skupa s njima i vrijedna građa. Ovaj rad obuhvaća knjižnice na području Slavonije u gradovima kao što su Osijek, Vinkovci, Vukovar i Slavonski Brod. Riječ je o vrlo kompleksnoj i širokoj temi te je ovo pokušaj sastavljanja onog najvažnijeg. Glavno pitanje bilo bi: zašto su knjižnice bile „omiljena“ meta agresora? Ta vrsta uništavanja i devastacije naročito je bila naglašena kada su u pitanju bili osvajački ratovi gdje je vojska pokušavala izbrisati svaki trag dotadašnjeg naroda i njihove kulture, pri čemu su knjižnice i njihovi fondovi kao najjače utvrde civilizacije i baštinske ostavštine bile prve i omiljene mete agresora. Prije svega, to je bila najagresivnija vrsta kulturološkog genocida, a neprijatelj je znao kako time briše povijest čitavog naroda. Pojedine knjižnice nisu imale niti malo sreće te su njihove zgrade, ali i čitavi fondovi potpuno spaljeni i sravnjeni sa zemljom. Neke od njih su: Narodna knjižnica i čitaonica Vinkovci, Prehrambeno-tehnološki fakultet u Osijeku, Poljoprivredni fakultet u Osijeku, knjižnica Franjevačkog samostana sv. Filip i Jakov u Vukovaru i knjižnica gradskog muzeja u Vukovaru. Pojedine knjižnice teško su oštećene i onesposobljene za daljnju funkciju i rad, kao primjerice Gradska knjižnica Slavonski Brod, Nova Gradiška itd. Knjižnice koje su poznate po sudbini koja je bila vrlo tragična jer se odvijala pod okupiranim područjima i gradovima koji su osobito bili na meti pljačkanja i uništavanja bile su one u Vukovaru i Iloku.